OKO

(Artwork by Katerina, Drawing Academy student )

Žurim… ne, ne žurim…ipak pomalo potrčkavam, kao pružila sam korak. Na momente krene da me obuzima panika. Polako se širi po telu; od cevanica, uz noge, polako ka gore… osetim…pa joj ne dam dalje. Jedan momenat bude sve u redu, a onda opet iz početka borba. Sunce zubato poliva, nije toplo ali je jako i ono me tera da se smirim.
Uz put se preispitujem, da li ja sad treba da idem na pijacu, da li je neophodno, da li je sada baš zaista nužno ići u tu gužvu zbog par sitnica…pa šta… razmišljam…pa ti ljudi su bili tu i pre tri dana i onda mi se ne bi činila gužva. Po prirodi nisam paničar ali svaki treći, četvrti čovek je sa maskom, sve je drugačije i to uliva nepoverenje i raspiruje nemir koji iznutra golica po želudcu.

Sa tim metežom i u meni i oko mene, stižem na pijacu. Gužva, užurbani ljudi, raštrkano se kreću u svim pravcima i vešto mimoilaze u poslednjem trenu. Odjednom osećam da je sve u redu. Između kao mala ostrvca stoje prodavci i mašu sunđerima, kuhinjskim krpama, ljuštilicama…i kod samog ulaza, prekoputa, na drugom kraju trotoara, na samoj ivici betona, sedi ona.

Zborana, malo pogrbljena, nekako sva zgužvana, mirna… kao da je ništa više ne dotiče. Kao da ne postoji. Niko ni ne zapinje za nju, niko ni da je zakači,da načepi taj deo njene zone komfora, kao da ta mirnoća iz nje, širi tišinu oko nje. Blago je pogrbljena, gleda negde, pravo u daljinu bez ikakvog izraza na licu. Oko glave zabrađena marama i polako diže pogled ka meni…prazan, miran… jedno oko, malo i okruglo, otvoreno, braon, pomalo mutno, a drugo zatvoreno. Ne udareno, ne natečeno, zgrčeno u nekom bolu… ne … samo zatvoreno, spušten kapak, „radnja ne radi“ ko zna još od kada i zašto…verovatno je u nekom momentu samo popustio neki živac. Nos izderan, ceo sve do korena… duboko ka čelu, između očiju. To je ona široka, plitka krasta koja je pokrila sve delove gde sada nema kože. Neko je „brisao“ beton sa njom ili zid; sigurno je to, nije to bio ni udarac jer nema modrice, nema otoka, samo krasta umesto kože.

Sledim se u momentu. Zaboli me unutrašnjost u dubini moga bića. Zgrčila mi se cela utroba… da…neko je samo tako, nju malu i sitnu, laganu kao pero, uzeo verovatno za vrat i bacio je, obrisao sa njom pod ili zid…u svom pijanom ludilu, razjarenosti…
Kome ona može da smeta…pomislim da je možda kod kuće u polunakrivljenoj udžerici ona potpuna suprotnost ovoj slici ovde… i zamišljam je kako mala i živahna okretno posluje po kući, loži vatru, potapa veš,vraća stvari na mesto, grdi decu i sve što se miče, posle celog dana izbivanja, napolju…možda je tako izbila svađa, možda je neko pored nje sedeo i nalivao se alkoholom isto posle celog dana izbivanja iz kuće, pijan, mahnit i razjaren samo jednog trena ustao, uhvatio je za vrat i bacio je… a možda je ona mala, sitna, stara i zgužvana isto tako sedela u ćošku nekog sobička dok su sitna deca okolo trčkala, žene provlačeći se između svih poslovale, a muškarci se nalivali alkoholom, došlo je do svađe ili je neko odjednom poludeo pa…
ne znam… ali posle tog „brisanja“ betona uopšte ne mogu da čujem kuknjavu i plač… „čujem“ samo tišinu. Ne, ne verujem da je kod kuće žustra i okretna… mala je, tanana i stara, a pogled joj je prazan, ne znam da li sam ikada takav i videla… ona je živa ali više nije tu…
dovoze je, odvoze je, nameste, odnesu, malo nahrane, verovatno se retko i čuje…i mirna čeka… čeka da se sve završi…
Gledam je, a nije mi dobro…ona polako spušta pogled ka svom krilu… na momenat pomislim da zovem pomoć, pogledam okolo da shvatim ko je „čuva“…verovatno neko od tih prodavaca u blizini ili motri neki „gazda“ iz kafane…pogledam ljude okolo, baš ih briga, vrovatno je tu takva svaki  dan ali svako gleda svoja posla… da zovem policiju?! … znam da tu nema rešenja, ni kraja, začarani krug… po ulici žene sa omamljenom decom prose, deca se prljava i gladna, polu gola smucaju sama… pa ako niko ne može da reši to zašto bi se svet preokrenuo zbog jedne male sitne bakice…koju niko ni ne vidi, pa više ni ona sebe sama…

Odlazim dalje. Ne vraćam se tom stranom, ne mogu… spretno „okrećem glavu“ od svega i postajem saučesnik svakom zlu u ovom rasulu jer je tako lakše.